00:29 / 04:30

EL - FATIHA

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim

EL HAMDU LILLAHI

RABBIL’ALEMIN

ERRAHMANI RRAHIM

MALIKI JEVMIDDIN

IJJAKE NA’BUDU

VE IJJAKE NESTE’IN

IHDINE SSIRATAL MUSTEKIM

SIRATALLEZINE EN’AMTE’ ALEJHIM

GAJRIL MAGDUBI’ ALEJHIM

VELE DDALLIN - Amin


Hvala Allahu,

Gospodaru svjetova,

Sveopcem Dobrocinitelju, Milostivom,

Gospodaru Sudnjeg dana!

Samo Tebe obozavamo

i samo od Tebe pomoc trazimo.

Uputi nas na pravi put,

na put onih kojima si

dao Svoje blagodati,

a ne na put onih na koje si

se rasrdio,

niti na put onih koji su zalutali. Amin!

Ljudi smo jer volimo materiju. Volimo ono što je opipljivo, volimo da gomilamo i slažemo, da se divimo predmetima i ispunjavamo svoje nezasite želje. O duhovnom, o penjanju i napredovanju svoje duše razmišljamo samo u određenim situacijama i to samo za kratko vrijeme. Dakle, želimo lijep život po mogućnosti da imamo para, napravljenu svoju kuću, otkupljen stan, dobro auto i da imamo događaje pod kontrolom. Ako sve to nismo ostvarili čekamo ramazana, radujemo se lejletul kadru, odabranim mubarek danima i noćima da uputimo dovu za nafaku i berićet i materijalni napredak svoje djece. Možda ste čuli da ima ljudi koji imaju, ili su bili poznati po čudnim željama i dovama za pojmovanje i razmišljanje većine današnjih ljudi.

DOVA ZA MAJKU

Majka hazreti Ebu Hurejrea, r.a., bila je nevjernica. Protivila se islamu i psovala Poslanika, s.a.v.s. Ebu Hurejra, r.a., se požali Poslaniku, s.a.v.s.:

-"Božiji Poslaniče, zamoli Allaha da uputi moju majku."

Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče:

- "Gospodaru moj, uputi majku Ebu Hurejrea i neka prihvati islam."

Ebu Hurejre se obradova dovi Poslanika, s.a.v.s.

 Poslušajmo ostatak priče ovog plemenitog ashaba:

-"Vratio sam se majci i ušao kod nje. Ona reče:

-'Ebu Hurejre...'

-Ja pomislih: Sada će me početi kuditi. 'Šta želiš, majko?'

-'Svjedočim da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik.'

-Osmjehnuo sam se do plača.

- Užurbano se vratih Poslaniku, s.a.v.s.,  plačući i rekoh mu:

-'Božiji Poslaniče, imam radosnu vijest. Tvoja dova je primljena.'

-On reče: 'Hvala Allahu.'

Zatim (Ebu Hurejra) reče:

-'Učini dovu da mene i moju majku učini dragim vjernicima i da njih učini dragim nama.' "

Razmisli o ovoj "velikoj" dovi. Ebu Hurejra nije tražio od Božijeg Poslanika da zamoli Allaha za imetak ili slavu. Tražio je od Poslanika, s.a.v.s., da zamoli Allaha da ga učini osobom koja je draga vjernicima i da on voli vjernike.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., odgovori:

-"Gospodaru moj, učini ovog Tvog roba i njegovu majku dragim muslimanima."

Ebu Hurejra kaže: "Ko god je ovo čuo i ko god me je vidio, zavolio me je." (Muslim, imam Ahmed)

Pogledajte, koliko je ovaj plemeniti ashab pažljiv prema svojoj majci i koliko se trudi da je uputi i uvede u islam. Poslanik, s.a.v.s., nije pitao za ime njegove majke prije nego što je proučio dovu, kao što rade neki muslimani danas.

Uz naše hrabre sinove i kćeri Bosne, možda najveći teret agresije iznijele su majke i očevi Bosne. Majke i Očevi ispraćali su Sinove i Kćeri Bosne u bitke, vidale herojske rane, i bili su zadovoljni dok god su ih vidjeli žive. Ali nažalost mnoge majke i očevi ispraćali su i spuštali u kabur svoje sinove i kćeri.

Dobrocinstva koja se moraju ciniti roditeljima

Dobrocinstvo roditeljima blagodat je koju nam je Allah , dzelle sanuhu ., podario . Od dobrih djela koja covjek mora ciniti roditeljima mozemo navesti slijedjeca :
1- Oslanjati se samo na Allaha ,dzelle sanuhu ., i pojacati vezu s Njim , ciniti Mu ibadet i dovu , te se drzati svega onoga sto On od nas zahtjeva .On ce nas  blagosloviti i pomoci nam da budemo nasim roditeljima poslusni i da im cinimo dobro .
2-Uociti vrijednost dobrocinstva i posljedice neposlusnosti .
3-Moramo uociti sve ono sto za nas cine roditelji . Oni su uzrok naseg postojanja na svijetu , nakon Allaha , dzelle sanuhu ., Oni su se puno mucili i brinuli za nas , stoga , moramo zasluziti njihovu ljubav , naklonost i privrzenost . Oni su nas podizali i odgajali do nase zrelosti . Koliko god de djeca zalagala , oni  nikako nisu u stanju vratiti svo dobro i ljubav roditeljima .Zato , to moramo uvijek imati na umu , i neka to bude podstrek za nasu poslusnost i postovanje prema njima .
4-Covjek se mora svjesno navikivati da svojim roditeljima cini dobro . Uvjek mora o tome voditi racuna , sve dok mu to ne postane navika i vrlina .
5-Svaki covjek , mora nastojati da uskladi odnose izmedju svoje supruge i svojih roditelja . Svakome od njih mora dati pravo koje mu pripada . Kad osnuje porodicu , covjek mora i dalje brinuti o svojim roditeljima : bit u kontaktu s njima , posjecivati ih kako bi osjetili da ih on cijeni i da se mogu na njega osloniti . Od supruge mora zahtjevati da mu u tome pomogne , da za to ima razumjevanja , kako bi on u potpunosti mogao izvrsiti svoju obavezu prema roditeljima , mora je uvjeriti da je on vezan za njih , kako god to ona prihvacala ili ne . Takodjer joj treba dati do znanja da ce i ona biti jednog dana , majka i nece joj biti svejedno kako ce njena djeca postupati prema njoj . Neka se upita da li bi ona prihvatila vrijedjanje njenih roditelja od zena njene brace .
Moramo svi znati da ljubav , razumijevanje i popustanje (za neke greske ) ubrzo daju plodove . Sve je to   vezano za ispunjavanje obaveza i postovanje roditelja .
6-Moramo biti bogobojazni . Ukoliko dodje do rastave braka i supruznici ne zele zivjeti zajedno , svaki od njih ,ora traziti od djece da dobro cine za oba svoja roditelja i ni jedno od njih ne smije huskati djecu protiv drugoga . U tom slucaju djeca postaju neposlusna , a roditelji zrtve . Ovakvih primjera ima bezbroj .
7- Ispravnost oceva . Ocevi su primjer djeci kako da budu ispravni , poslusna i da roditeljima uzvracaju dobrim .
8-Preporuciti i drugima da cine dobro roditeljima . Druge treba ohrabriti i podsticati da svojim roditelkjima budu poslusni i da im cine dobro te ih podjetiti na posljedice ako cine suprotno .
9-I roditelji moraju ciniti svojoj djeci samo dobro , kako bi djecu podsticali da i ona uzvracaju istom mjerom te da cine dovu za njih .
10-Djeca se moraju staviti u polozaj roditelja, kako bi i sama uocila vaznost i neophodnost dobrocinstva i poslusnosti koju moraju pruziti roditeljima . Da li bi djecu usrecilo saznanje da ce ih sutra , kad ostare , osijede i iznemognu , njihova djeca zanemarivati i neljudski prema njima ponasati (kao da ih ne poznaju ) ?
11-Citanje zivotopisa onih koji su ispravno postupali prema roditeljima zasigurno ce potaknuti i podjetiti djecu i da i ona postanu takva .
12-Mozemo zamisliti srecu onih roditelja cija su djeca sebicna i zanemaruju svoje rodiitelje .Covjek koji to osjeti i shvata , ne moze a da ne bude dobar i poslusan prema roditeljima .
Pjesni kaze :

"Kad bi samo djeca osjetila kako je gorak zalogaj 
sto su ga roditelji okusili kad su se od njih rastali .
Majka ne zna kuda sa sobom ,
a otac bone suze brise !!"

Ovo je djelic onoga sto  moramo znati o dobrocinstvu i poslusnosti roditeljima . To si eticke norme koje moraju postovati i faktori koji uticu na dobro i ispravno ponasanje prema roditeljima . Tada cemo biti na pravom putu i dobri Allahovi robovi . U tom slucaju kada se obracamo Allahu , dzelle sanuhu ., On ce se odazvati na nase molbe .A kada od Njega zatrazimo oprost , On ce nam ga dati . Svaka cast takvima , bit ce bogato nagradjeni od Allaha Uzvisenog .
Neka nam poslanici i vjerovjesnici budu uzor u zivotu . Oni  su nam ostavili poucne primjere o dobrocinstvu roditeljima .

Ne Zaboravimo !!!!!!!!!!!

(Srebrenica, 11.07.1995. - 11.07.2008.)

One su ostajale gorde i ponosite, čak i onda kada su nemani podzemlja, utjelovljene u bradate spodobe, nosioce destruktivnosti i mraka nasrnule na uplakanu nejač. Naše majke su uvijek ostajale naši tumači i prenosioci historije našeg stradanja; naše majke su pamtile, upozoravale nas na opasnost koja vreba u ovim vrletima Balkana. One su znale da najveće zlo upravo dolazi kada je naš život ispunjen pjesmom i bezbrigom, one su znale da naši najstrašniji genocidi upravo nastupaju kada historiju svoju zaboravimo, kada brata Bošnjaka odbacimo, i posvetimo se svome zadovoljstvu, užitku i lažnom pobratimstvu. Eto takve su naše majke... a mi?... ... mi samo znamo da zaboravljamo, u zaboravu se odajemo lažnim porocima; iluziju o ljepšem životu pravimo, osmijehu kurjačkom se radujemo, podatno svoja leđa pod bremenite političke tokove stavljamo.

                                                         Zdrav odnos roditelja i djece gradi zdravo društvo

Djeco! 
U islamu, nema mjesta u iskazivanju nepostovanja prema roditeljima. Postovanje roditelja je sveta i osnovna duznost. Ako djeca ne postuju roditelje oni su se okrenuli od Allahove naredbe. Djeca koja se lose ophode prema roditeljima suceljavaju se sa losim ophodjenjem prema njima, od ostalih clanova drustva. Pogledajmo sta Allah, subhanehu ve te’ala kaze: “ Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobrocinstvo cinite. kad jedno od njih dvoje ili oboje, kod tebe starost dozive, ne reci im ni: "Uh!" - i ne podvikni na njih i obracaj im se rijecima postovanja punim. 

Budi prema njima pazljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!" Gospodar vas dobro zna sta je u dusama vasim: ako budete poslusni - pa, Allah ce doista oprostiti onima koji se kaju. “ 

” Mi smo naredili covjeku da bude poslusan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni ce se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatras, onoga o kome nista ne znas, ti ih ne slusaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodusno ponasaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraca; Meni cete se poslije vratiti i Ja cu vas o onome sto ste radili obavijestiti. “ 

Niko do sada nije uspjeo sracunati svu bol, patnju, muke, duboke osjecaje koje roditelji osjecaju prema svojoj djeci dok ih ne podignu do doba kada ce djeca sama preuzeti brigu o sebi. 
Oni koji postuju svoje roditelje i lijepo se ophode prema njima u cilju sticanja Allahova zadovoljstva, izbjegavanja Njegove kazne su najprosperitetniji ljudi i na dunjaluku i na ahiretu. Oni koji gledaju na svoje roditelje kao na teret i koji ne pokazuju postovanje prema njima u stvari nemaju postovanja prema Allahovom Zakonu i straha od Allaha i njihov iman je slab. Takvi ce imati tezak zivot i na ovom i na onom svijetu. Interesenatno je posmatrati ljude koji tvrde zestoko da su pokorni Allahu dok se odricu postivanja i duznosti prema svojim roditeljima. 

Sve sto vise djeca postuju svoje roditelje sve su blize Allahu, subhanehu ve te’ala. Djeca moraju slusati roditelje i iskazivati im postovanje sto je vise moguce. Takodje, vasi roditelji su duzni dok ste vi djeca da vas nauce onome sta od vas Allah, subhanehu ve te’ala zahtijeva. Imate pravo takodje kod vasih roditelja da vode brigu o vasem fizickom i psihickom razvoju. To im i vi, kao buduci clanovi drustva, ako su oni zaboravili, trebate cesto napominjati. Ali, zauzvrat, vi roditelje morate jako postovati i slusati izuzev ako vam naredjuju neposlusnost Allahu. Nikako roditeljima ne smijete okrenuti ledja zbog toga, samo ih u tome necete poslusati ali nastavljate biti pokorni u drugim stvarima. 

Veoma je tesko opisati jednostavnim rijecima roditelje koji zapuste svoju djecu i ne paze na njihov ispravan odgoj. Za takvo sto ce oni sami sutra ispastati kada im njihova djeca budu donosila plodove tuge i bola. Dakle i roditelji koji ne paze na moral djece su, u istoj mjeri kruti i losi kao i djeca koja ne iskazuju postivanje svojim roditeljima. Najtezi oblik nepravde prema djeci jeste kada roditelji ‘paralizuju’ mozak djece nakon sto su ona bila nasla svoj put do prosperiteta i sretnog zivota. 

Zbog toga, kada se u porodici izgubi ova klauzula uzajamnog izvrsavanja duznosti roditelja i djece, nemojmo se cuditi kakvo ce nam drustvo graditi takve porodice. 

Roditelji! 
Mnogo smo citali u islamu o vasim pravima. Nesumnjivo ih podrzavamo. Ali, da li vam to daje pravo da zaboravite na prava vase djece? Roditelji koji zapuste svoju djecu, bilo u edukativnom smislu ili materijalnom, pruzili su nelegalno ruku iz groba u buducnost jednog drugog vijeka terorisuci jednu cijelu naciju. Svaki neispravan odgoj donosi drustvu neispravnog clana koji ce povecavati procenat propasti toga drustva. Sto veci procenat, drustvo ce biti slabije a za to su odgovorni roditelji. Koliko ste do sada procitali tuznih ispovijesti mladica i djevojaka koji su pali u sake zla a sve vasim zaboravom. Da li ste primijetili da u svakoj toj ispovijesti prst djeteta je bio uperen u roditelja. 

Svi ovi danasnji problemi u drustvu: oboljeli od side, ovisnici o raznim drogama, alkoholicari, kriminalci, nekada su, prije nekoliko decenija, bili samo djeca. Malena djeca koja su trazila njegu majke i ruku jakoga oca da ih povede ka mektebu. Ali… njihovi roditelji su pali na ispitu ne dajuci im nikakvo vjersko obrazovanje niti podrsku kroz zivot i nase danasnje drustvo pati zbog te greske. 

Djeca formiraju najproduktivniji dio drustva nakon svakih trideset - cetrdeset godina. Roditelji koji ignorisu snagu malog djeteta zaboravljaju na dane svoje duboke starosti. Zaboravljeno dijete vam nece pruziti srecu. Zato, u cilju izbjegavanja greski u buducnosti, roditelji su duzni uloziti maksimalan napor u odgoju i zdravom razvoju svoje djece. 

Drustva koja polazu maksimalan napor u ispravnom odrzavanju klauzule medjusobnog odnosa roditelj-dijete uzivaju veliko blagostanje dunjaluka a na Ahiretu ih takodje ceka velika nagrada jer su prakticirali Allahovo naredjenje koje nam je poslao kao uputu i nacinio nam u njemu spas. 

Škola sreće

Da li je sreća: a) navika, b) umeće, sposobnost, veština, c) filozofija…Koja je razlika između sreće i optimizma? Da li se i kako sreća može naučiti? Postoji li idealno vreme za učenje, neka preporučljiva granica, kao, na primer, za strani jezik? Da li je moguće ostati ali i postati “srećan u nesrećnom svetu”, posebno tamo gde je osmeh – događaj? Konačno, možemo li sreći naučiti našu decu?Wiseman je napravio i tipologiju, tj. osnovne karakteristike i srećnih i nesrećnih osoba. Tako, po njemu, srećne osobe su opuštene, otvorene, lako prepoznaju nove prilike. Ne plaše se izazova i promena. Imaju visok stepen samopouzdanja.Veruju sebi i svojim instinktima ali umeju da prihvataju i tuđa mišljenja. Za razliku od njih, »nesrećni« ljudi brinu unapred, odbijaju rizike, plaše se velikih promena. Često veruju u praznovjerje koje nosi nesreću, poput razbijanja ogledala, hodanja ispod merdevina, crnih mačaka, broja 13... Prema ljudima su nepoverljivi jer su ubeđeni da je svaki kontakt zasnovan na interesu i usmeren na to da oni budu prevareni. Jedna od najbitnijih razlika između srećnih i nesrećnih jeste njihova sposobnost suočavanja sa problemima i velikim životnim krizama, ili nesrećama. Wiseman je zatražio od svojih ispitanika da zamisle da su bili svedoci oružane pljačke tokom koje su i sami bili povređeni a zatim da taj događaj opišu i definišu kao srećan ili kao nesrećan. Naravno, oni koji i inače svet posmatraju sa najcrnje moguće strane su sa velikim žarom govorili kako su mogli ostati bez glave i kako se uvek nađu na pogrešnom mestu u pogrešno vreme. Za razliku od njih, srećnici su u ovom događaju videli činjenicu da se sve, ipak, dobro završilo, da su sada bogatiji za jedno iskustvo.

Na kraju svog desetogodišnjeg istraživanja Wiseman je osnovao »školu sreće«, zasnovanu na principima da se ljudi ne rađaju srećni već da sreću sami stvaraju, odnosno da se sreći mogu naučiti. Kako? Promenom negativnog životnog stava u pozitivan, koncentrisanjem na prijatna iskustva, podsećanjem na lepe uspomene, prihvatanjem svoje budućnosti sa osmehom.


Jasno, sve je to lakše reći nego učiniti. Sa druge strane, znamo da u prvoj godini života deteta, odrasli iz njegove okoline, pre svega majka zadovoljava sve njegove potrebe. Međutim, ove potrebe nisu samo fiziološke i fizičke (za hranjenjem, spavanjem, presvlačenjem..) već i psihičke (potreba za dodirom, za pažnjom, nežnošću...). U zavisnosti od toga koliko su ove potrebe zadovoljene dete stiče određeno iskustvo. Zatim, to svoje iskustvo generalizuje na celokupno svoje okruženje. Ukratko, već u ovom ranom uzrastu, na osnovu poverenja koje je steklo u svoju majku i toga koliko je bilo paženo, voljeno, maženo... dete svet doživljava kao pretežno prijatno, ili pretežno neprijatno mesto. Da li se već tada određuje hoće li odrasti u budućeg optimistu ili pesimistu? Mnogima je period ranog detinjstva, pre polaska u školu najveseliji, najnasmejaniji, možda i najsrećniji. Odrastajući deca postaju sve ozbiljnija. Veliki krivac je škola, istovremeno i obavezna i veoma naporna. Naučnici tvrde da kada se završi period odrastanja, određeno shvatanje sveta je u potpunosti završeno. Podrazumeva se da su važne i životne okolnosti, tj. što manji broj stresova kako bi se formiralo pozitivno doživljavanje sveta. Međutim, to ne znači da ukoliko ste propustili da se još u prvim godinama života opredelite za sreću, vedrinu i optimizam kao životni stav – da ste zakasnili.


Možda se sreća ne može naučiti u nekoj školi, na način kao što se uči vožnja automobila, krojački zanat ili aranžiranje cveća. Međutim, ono što se će sigurno doprineti srećnijem odrastanju dece jeste unošenje što više vedrine i optimizma u porodičnu atmosferu.

Promenite ugao gledanja na neki problem. Na primer, kada vas uhvate «crne misli» pokušajte istu stvar da sagledate iz nekog drugog ugla (šta bi o tome, na primer, rekao neko koga, možda, ne poznajete ali poštujete?). Izbegnite da strahujete unapred. Okružite se pozitivnim ljudima. Priuštite sebi nešto lepo. Otiđite negde sa prijateljima. Recite nekome da ga volite. Obezbedite sebi 8 sati spavanja noću. Provodite što više vremena na otvorenom prostoru. Slušajte svoju omiljenu muziku.

• Smejte se sa svojom decom, makar smeh izazivali običnim golicanjem. Smeh će vas opustiti, popraviti trenutno raspoloženje, ukloniti bar malo stresa.
• Igrajte se sa decom. Svaka vaša zajednička igra je lekovita, bez obzira da li izmišljate nove, samo vaše, ili se igrate nekih već postojećih. Igra je polje gde je svima dozvoljeno da budu opušteni, kreativni, rasterećeni. Iako je igra lekovita i za odrasle osobe, svaki put kada se igrate sa svojim detetom, ma koliko ono imalo ozbiljan izraz lica i ozbiljno pristupalo samoj igri – budite sigurni da se iznutra osmehuje.
• U predškolskom periodu deca usvajaju način ponašanja svojih roditelja. Ona uče iz primera, kopiranjem uzora onih koji su im najbliži. Iskrenosti tj. nelaganju će se najpre naučiti ako vi sami ne lažete. Zavoleće knjige ukoliko ih vi rado čitate, uživaće u praznicima, ako i vi uživate. Imaće onakav pristup rešavanju problema kakav vi imate. Ukoliko ih rešavate sa osmehom i entuzijazmom, činite mnogo za detetovo vedrije odrastanje i samopouzdanje. Ukratko: možda će vaša deca imati život pod “srećnom zvezdom”, ukoliko ste vi srećni.

Lično, meni se uvek činilo da što se više bavim svojim detetom, (i to ne kada postoji problem za rešavanje, već u običnim, svakodnevnim prilikama), osećam se srećnijom. Sa druge strane, kao pedagog koji se već godinama bavi pitanjima dečijih emocija znam da su i deca srećnija kada su im roditelji posvećeni, i kada rastu okružena sigurnošću, razumevanjem, pažnjom. Sve mi se čini, prva lekcija u školi sreće morala bi biti tu negde. Ljubav.

Mi i naš odnos prema muževim (ženinim) roditeljima 

Prenosi od Ebu Hurejre: “Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jedan čovjek i upitao ga: ‘Allahov Poslaniče, ko je najpreči za moje lijepo druženje i ponašanje prema njemu?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Tvoja majka.’ Čovjek tada reče: ‘Ko poslije nje?’ ‘Tvoja majka,’ odgovori on. ‘Ko poslije nje?,’ opet upita čovjek.
‘Tvoja majka,’ ponovo odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Čovjek ponovo upita: ‘Ko poslije nje?’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada reče: ‘Tvoj otac.’” (Buhari, 10/415)
Rodbinske veze zauzimaju važnu ulogu u islamu a posebno naš odnos prema našim roditeljima.
Svakako, zdrava veza i odnos između snahe i svekrve, zeta i punice, doprinose očuvanju ljubavi i naklonosti i među supružnicima. Ovdje se navodi posebno primjer majke bilo svekrve ili punice, zato što majka igra veliku ulogu u islamu kao što se vidi iz gornje navedenog hadisa. Isto tako važi i za mužev odnos prema ženinoj familij, koji se ne smije zanemariti niti svesti na minimalne posjete. Kao što je mužu važna njegova majka tako je i ženi njena. Svaka muslimanka nek sebe zamisli u situacij da se njena snaha sutra ne odnosi prema njoj po islamskim principima. A svaki muž nek se zamisli da se njegov zet ne odnosi lijepo prema njegovoj ženi tj. zetovoj punici. Jer sutra ćemo i mi postati i svekar i svekrva kao i punac i punica inšaAllah. Pa počnimo već danas o tome razmišljati, ostavimo nešto i za sutra. Sa našim ponašanjem smo primjer našoj djeci koja su svjedoci kako se odnosimo, govorimo i mislimo o muževim (ženinim) roditeljima.
Danas je tvome mužu najpreča njegova majka, a sutra ćeš uz Allahovu pomoć i milost biti ti ta, jer i tvoj sin (sinovi) će se oženiti i moći ćeš sve gledati kroz prizmu svekrve. Kako očekivati od svojih buduće snahe ili zeta da budu primjerni u svom ponašanju prema nama, kada ni mi sami to nismo bili prema svojoj svekrvi ili punici. Zato pridajimo pažnju sticanju naklonosti, poštovanju i ljubaznosti kako prema svekrvi tako i prema punici, kako prema muževoj obitelji tako i prema ženinoj.

Podsjetimo se zato na hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji govore o majci (i roditeljima) i njenoj (njihovoj) važnosti:

Hafiz Ebu Bekr el-Bezzar bilježi hadis koji prenosi Burejde, a on od svoga oca, da je neki čovjek nosio svoju majku na leđima i tavvafio sa njom oko Ka’be, nakon čega je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga: ”Jesam li se odužio prema njoj Allahov Poslaniče? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu odgovori: “Ne, ni za jedan njen uzdisaj.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Od velikih grijeha, je da čovjek psuje svoje roditelje. Psuje čovjeka nekom čovjeku, pa ovaj psuje njegova, ili majku, pa ovaj psuje njemu.” (Mutefekun alejhi)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kako kaže: “Neka ga je sram, neka ga je sram i neka ga je sram!'' Neko reče: ''Koga, o Allahov Poslaniče?'' Reče: ''Onoga čiji su roditelji, ili samo jedan od njih dvoje, dočekali starost, a da on nije ušao u Džennet!“ (Muslim)

Trojica ljudi putovala su pustinjom pa su se, usljed nevremena, bili prisiljeni skloniti u jednu pećinu. Kad su ušli u pećinu, na njen ulaz se obrušio veliki kamen i potpuno ga zatvorio. Uzalud su pokušavali pomjeriti kamen sa ulaza pećine, izgubivši tako i posljednju nadu u spas. Počeli su razmišljati i zaključili da svako moli Allaha dobrim djelom koje je učinio isključivo u Njegovo ime i želeći Njegovo zadovoljstvo. Jedan od njih je rekao:»Allahu, ja sam imao ostarjele roditelje. Svakog dana sam čuvao stado, pa bih navečer pomuzao i mlijekom bih napojio prvo roditelje, pa djecu, pa svoju ženu. Jedne večeri sam zakasnio sa stadom, a oni su već bili zaspali. Žao mi je bilo da ih budim, a djeca su plakala od gladi, tako je i zora svanula, a ja sam želio prvo njih nahraniti pa onda djecu. Allahu, ja sam to djelo učinio isključivo želeći Tvoje zadovoljstvo, pa Te molim da nas oslobodiš iz ove pećine». Zatim su molila i ostala dvojica svojim dobrim djelima i stijena se sa otvora pećine pomjerila, pa su se svi, zahvaljujući svojim dobrim djelima spasili. (Muttefekun alejhi)

Lijep odnos prema muževim i ženinim roditeljima je u svakoj situacij potreban pa iako su nevjernici. U tom slučaju ne zaboravimo im činiti da’wu. Sjetimo se svih onih svjetlih primjera ashaba koji su se borili sa svojim roditeljima koji nisu bili muslimani.
Takođe budimo svjesni da je malo onih porodica gdje su i muževi a i ženini roditelji muslimani i da svi postupaju po islamskim propisima i pravilima. Svaki vjernik ima iskušenja, nečija su ovakva a nečija onakva.

Dova je naše najjače oružje, zato dovimo da nas Allah, subhanehu ve te ala, sve sastavi na haqqu. Amin!